Kulturna baština
Piše: Don Srećko MAJIĆ
PERAST
Netko reče, napisa: „Danas Perast izgleda kao jedna velika napuštena kuća, a trg pred crkvom Svetog Nikole podsjeća na mjesto s kojega su upravo otišli gosti nakon završene svečanosti“.
Kao kada čovjek otvori oči nakon lijepog sna, rasterećen, sa slatkim osjećajem lakoće, i pred sobom ugleda neočekivani prizor – takav se dojam začne nakon njegovog prvog susreta s Perastom. U tom trenu intimnog ushićenja nastaje doživotna, neraskidiva i nijema veza s ovim „biserom“ Boke.
U podnožju brda Sv. Ilije, nasuprot morskog tjesnaca Verige, na mjestu razdvajanja Kotorskog i Risanskog zaljeva, ponikao je gradić Perast. Svojom čudesnom ljepotom, sa dva školja Sv. Juraj i Gospa od Škrpjela, ne ostavlja ravnodušnim ni najtvrđe srce. Ono što Perast čini gradom, bez obzira na njegovu veličinu i današnji broj stanovnika, nije samo veliki broj građevina (crkve, kapele, palače, zvonici, današnji muzeji, arhivi, nekadašnja općina, sud, vatrogasnica), već i jedan profinjen nivo urbanog, barokno-simetričnog sklopa. Perast, iako mali kao grad koji se nalazi na izrazito krševitoj konfiguraciji, ima dobro planski izgrađenu i razvijenu mrežu unutrašnjih ulica i uličica, međusobno povezanih. Prošlost i sadašnjost sudaraju se baš na ovom mjestu neobjašnjivom snagom. Ipak, minulo preovlađuje nad današnjim. U tom senzibilizmu historija postaje materijalizirana, a trenutak postojanja nestvaran. Čovjek biva svjestan svoje malenkosti u beskraju trajanja, ali i sretan jer je dio te veličanstvenosti.
Crkve u Perastu
Perast ima 20 katoličkih i jednu pravoslavnu crkvu s kapelom. Zvonici ili kako bi Bokelji rekli kampaneli oglašavaju svoja zvona na svaki bitniji događaj, bilo da se radi o početku ili završetku služenja (liturgijskih čina), početku blagdana, pozdravu brodovima, odlasku duša najmilijih… Oni svojim zvukom informiraju žitelje da se nešto događa, da život teče, da se mozaik življenja svakog trena mijenja i da su svi oni bitni u njegovom građenju.
Pred Perastom nalaze se dva školja, simbolički rečeno – crni i bijeli otok. Oni su za mještane predstavljali dva groblja: jedno za ljude, drugo za jedrenjake. Oba su jednako poštovali. Govorili su: „More othranilo-more sahranilo!“, svjesni da oni kojima je došao kraj „umiru“ u luci pripadnosti – svom Perastu.
Gospa od Škrpjela
Peraštani, kao da stoljećima smatraju da su ljubimci Gospe koja im je u mnogim neprijatnim i nerješivim situacijama pomogla da izađu kao pobjednici u boju i vlastitoj duhovnosti. Uzdizanje duhovnog doma presvete Bogorodice na školju, započeto je 1452. god., kada su Peraški ribari, braća Mortešići našli poslije strahovitog nevremena na morskoj hridi, tzv. škripu ili škrpjelu, Gospinu sliku stotinjak metara zapadno od otočića Sv. Jurja. Pobožan narod, iznenađen ovim događajem i uvjeren da je baš on kao sveti znak zaslužan za nenadno ozdravljenje teško bolesnog Mortešića, odluči podići crkvu u čast Gospe u kojoj će biti čuvana pronađena slika. Potvrda Božje naklonosti darovana je i uzvraćena poklonom. Sredinom XV. stoljeća počela je izgradnja otoka nasipanjem kamenja i potapanjem starih isluženih jedrenjaka (nava, brigova, gaeta, brigantina, karavela, fusta…). Iz smrti se rađao novi život, jer Peraštani odlučiše sagraditi „vrlo otmjenu crkvu Blažene Djevice, nazvane od Škrpjela, na obližnjem otočiću“.Danas je površina školja 3060 m², dok je dubina oko njega 20 m. Iako se prvobitan škrpjel ne vidi, on se može dodirnuti u crkvi iza oltara. Na oltaru uzdiže se pronađena Gospina slika rad Lovra Dobričevića.
Neraskidiv spoj mora i kamena, maestrala i šuma valova, prijatna mistična i melankolična šutnja koja dolazi s neba i iz gotovo praznih palača, podsjeća da je današnji Perast “zaboravljen od svih osim od povijesti”, ali i tjera nas, malobrojne potomke, na razmišljanje da održavanjem običaja i odgojem vlastite djece, ovaj grad “nikada ne bude poražen u sukobu sa smrću”. Prošlost je povezana sa sadašnjošću dok Gospa stoljećima, kao majka, motri na Perast i Boku.
Sv. Juraj
Nasuprot otoku Gospe od Škrpjela, tamo gdje su ljude odvozili na vječni počinak, „otok mrtvih“, Sv. Juraj, svojim dostojanstvom zagrobnog života budno motri i čuva žive.
Sveti Juraj je zaštitnik junaka. Za Perast je bio od posebnog značaja čemu svjedoči i najstarija crkva, benediktinska, iz XII stoljeća (prvi spomen je 1166. god., a smatra se da je postojala još u IX st.), koja je njemu posvećena na istoimenom otočiću. Pjesnik Frano Alfirević prenio je svoj utisak: “To je mir stvoren za ljude koji su prezreli svijet i dorasli da utonu zauvijek u apsolutnu samoću… Na otoku čempresa pred Perastom osjeća se dah legendi, duh vjekova, svemoć smrti…“ Na njemu se nalizi staro peraško groblje. Peraštane su na njemu sahranjivali do 1866. god. Osim groblja i čuvanja predaka, ono je bilo zbog svog strategijskog položaja vojničko utvrđenje na kojem su se gradile fortifikacije sa stražarnicama, kulama i puškarnicama. Grbovi i natpisi u kamenu pokazuju da su tu sahranjeni slavni peraški junaci, pomorci iz peraških patricijskih obitelji, opati, a van crkve u dvorištu ribari, težaci, peraški ljubavnici… Unutrašnjost kapele odudara od raskoši crkava Sv. Nikole i Gospe od Škrpjela.
Za spomen o običajima treba istaći da se u Perastu slavio Đurđevdan veoma aktivno, razdragano, uz obrede, pjesmu, svoja značenjasve do 1941. god. kada je pomalo ova tradicija nestala.
Blagdani i svjetkovine
Bokelji vole događaje. Dešavanja u Perastu razbijaju osjećanje dekadencije prošlosti.
Zavjetni dan (15. 5.), Gađanje kokota, Fašinada (22. 7., Velika Gospa – 15. 8) – U čast i spomen Gospi na veličantvenu pobjedu protiv Turaka 1654. god. u Perastu se svakog 15. svibnja održava zavjetna svečanost. Malobrojni Peraštani uspjeli su pobjediti Turke koji su udarili s kopna i mora. Po običaju, na prijenos Gospine slike, oružane lađe bi zaokružile Gospinu lađu od strane Risna, kada se slika prenosi u Perast Na zapadnom zidu crkve Sv. Nikole stoji spomen ploča sa tekstom isklesanim na narodnom jeziku kojeg je dao isklesati nadbiskup Andrija Zmajević. Hrvatski ban, grof Petar Zrinski, čestitao je Peraštanima pobjedu i poklonio im mač Vuka Brankovića, ispjevanog u pjesmama kao Zmaj Ognjeni Vuk.
U spomen na pobjedu u ovom se kraju održava običaj gađanja kokota. Kokot simbolizira neprijatelja. Pobjednik natjecanja dobiva šugaman tj. ručnik s ispisanom godinom pobjede nad Turcima i godinom održavanja natjecanja.
Fašinada – Tradicija nasipanja kamenja, nastala od čina nastanka školja Gospe od Škrpjela, traje do danas. Ona se održava na simboličan, ali iskren način, svake godine istog datuma, 22. srpnja. Barke se upute na kraj Perasta da muškarci, učesnici „uberu“ kamenje. Fašinada u prevodu s talijanskog znači dovlačenje, a „fascia“ faša, povez, traka. Zato se barke simbolički vezuju špagom jedna za drugu, te napunjene kamenjem i ukrašene jablanovim granama (običaj od dolaska Poležana 1921. god. u Boku) plove veslima u suton uz obalu od Luke ka Penčićima sve do najbliže dočke školja da bi zatim pravolinijski stigle do njega. To je put kojim se nekada plovilo do otoka kako bi se izbjegao eventualni napad turskih lađa iz susjedstva. U ovoj činjenici krije se razlog neučestvovanja žena u samoj procesiji. Nekada su u Fašinadi sudjelovali samo odrasli muškarci kao simbol snažnih očeva i muževa koji brane svoje nejake. U prvoj barci koja predvodi procesiju sjede svećenici i najstariji Peraštani sa veslačima i pjevačima (danas su to prve dvije barke). Oni pjevaju bugarštice i osmeračke pjesme koje iskazuju tradiciju minulih vremena. Od Pošova dopjace sv. Nikole pjeva se pjesma “Oj vesela veselica”, a od pjace sv. Nikole do Školja“Dvoje mi drago zaspalo”. Obje pjesme napisane su u osmercu pa predstavljaju najstarije pjesme s ovih prostora (pjesme u 8-mercu su i inače najstarije lirske pjesme, starije od bugarštica i od 10-eračkih epskih pjesama). To su pjesme o ljubavi, mladosti i slatkom grijehu koji prestaje bit i grijeh uslijed iskrenog moralnog osjećanja privrženosti jedno drugom, pa se provlači motiv bijelog janjeta kao simbol nevinosti i čistote. Osim Peraštana, u procesiji biučestvovali stanovnici okolnih mijesta (Strpa, Kostanjice, Đurića, Stoliva…).Slijedila bi skromna večerica u tišini i molitvi kao sakralni čin sloge kada
je u pitanju opće dobro grada.Zastave se ne vijore na Fašinadi, a razlog je što se one nikada ne viju poslije zalaza sunca,nego skidaju. Najmanji brojbarki za bilježen je 1909. god. – dvije, a najveći 1973. god.– 50.
Međunarodni festival klapa Perast – 2017. god. slavi 16. godišnjicu postojanja. Začet je entuzijazmom Peraštana, željom da ožive grad i predstave ga u novom svjetlu domaćim i stranim posjetiocima. Klapsko pjevanje čuje se svakoga ljeta na pjaci pred crkvom Sv. Nikole.
Umjetnost
U volšebnom poimanju prošlosti, u duši pjesnika i sanjara nema ničeg nerealnog. Duša sjetnih Peraštana kao da nikad u potpunosti nije razlučila prošlost i sadašnjost, san i realnost, život i smrt.Vješti pripovjedači prenosili su historijske priče utkane u legendu tako vješto da bez provjeravanja dokaza unutar dokumenata ne može se znati tačno gdje jedno počinje, a drugo završava. „Prostor nije svijet, /Prostor bez kraja./ U duši samo/vrijeme cvjeta.“ (Viktor Vida). Možda ovu neraskidivu vezu stvara baš taj osjećaj melankolije i sjete, nijemog vapaja za prošlim dobom. Prošlost je glorificirana bez obzira i na tadašnju težinu življenja zbog naleta pirata, gusara, odvojenosti od obitelji, neizvjesnosti da li je to posljednji put da se vidi svoj grad, kuća, žena i djeca. Uvijek tihi Perast, grmio je samo kad se ratovalo i branilo svoje.
Interesantno je da svatko tko pripada Perastu dušom ima gotovo isti osjećaj za njega, isti ga mirisi opijaju, zvukovi zanose, priče oplemenjuju.
O njemu su pisali mnogi pjesnici i književnici. Sam Perast je iznjedrio mnoge umjetnike.
Lovro Dobričević, Tripo Kokolja, Zmajevići, Burovići, Martinovići, Nenadić, Viktor Vida, Frano Alfirević, Vladimir Brguljan…
„Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči… U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima…Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire…“(Zavičaj – Viktor Vida)
Netko reče, napisa: „Danas Perast izgleda kao jedna velika napuštena kuća, a trg pred crkvom Svetog Nikole podsjeća na mjesto s kojega su upravo otišli gosti nakon završene svečanosti“.
Ali, čovjek ima dar – maštu, te ukoliko posjeduje sposobnost oneobičavanja običnih i malih stvari, duša će mu uvijek biti puna, osmijeh i ozarenost će zračiti iz sjete u očima onom jačinom koju samo peraško sunce ima.
"PUTOVANJA" 